Poljubila sam mrtvu zemlju,

izdahnula život iz sebe,

potonula u metež monotonih lica,

dosadnih i bezličnih pijuna

koji čine ovaj spaljeni svijet,

svezana sam zagrljajem agonije,

pokušavam skupiti misli u cjelinu...

...nedostaje mi...

...tisuće bezazlenih riječi...

...nedostaje Sunce u ovoj

mračnoj kutiji bez dna...

Nekada davno ispisao si stihove pjesme

u moje sjećanje sakrio svoju čežnju,

koja polako ubijala je  dijelove moje duše

ne ostavljajući ništa osim praznine,

samoću sapletenu daškom proljetnog vjetra...

Nekada davno izgubila sam svjetlo

u tvojim stihovima utrnula je duga,

sakrio si bit nečeg što nisam znala...

Dobrodošla moja vječna kazno,

razgori ovu vatru nek raspadne se sva bol u prah...

Želim ne osjećati ništa...

Samo tišina nek bude moj dom...

Nepoznati prijatelju moj,

noćas Mjesec rasprostire stazu 

tvojim nedosanjanim snovima,

nježno,tresući inje sa smrznutih zvijezda

darujući kristaliće sjete

tvom skrhanom,besmislenom svijetu...

Zatvori oči...

zaboravi na sve lažne ideale u ovome životu,

sve je to samo kavez,

okovi na našim rukama...

Zatvori oči...

sanjaj Mjesec,

vječnost podno mekog horizonta

ispunjenu nevjerojatnim mogućnostima

koje čekaju da netko otkrije

kako nije sve

baš takvo kakvim se čini.

Iskričava zvijezda u daljini horizonta lebdi,

moje misli k tebi bježe,

hladne i željne rascvjetanih snova.

Ova monotonija sivila trga komadiće 

nekoć raspjevane ruže,

sad usahle od mraza,

prijezira ,tišine...

*

Možda je samo zima kriva za bol,

za ledenu pustoš u srcu mom,

možda samo ne znam

upaliti svjetlo

u ovoj tami neprospavanih noći...

Desetljeća ometena zbunjenošću,

neznanjem,izgubljenošću..

Ima li išta iza tih zidova nepremočive magle?

Ima li  svrha u tim neprospavanim satima,

isplakanim jezerima suza...

Ima li uopće razlog zbog kojeg bi trebalo

lebdjeti na oblačcima zaigranosti?

Mojim mislima koračaju rastrgane siluete,

željne samo tišine,nedodirljivosti...

Moje  misli su moj dom,

sakrivena oaza nedokučivih svjetova...

Mirisna zora tračcima Sunca zagrljena,

miluje usnule vjeđe moje ljubavi.

Na kašmirskoj deki rastepene latice ruža,

rastopljena svijeća podno prozora stoji.

Na usnama mi ostao okus sladak,

kao crno grožđe neodoljiv.

Na tvojim usnama još topi se nektar

od poljubaca strasnih

što udijelih tebi.

Moj pjesnik je stranac podno svilenog neba,

njegvi koraci zveče po kamenoj cesti,

njegvo putovanje je dugo,trnjem ometeno,

kroz njegove noći topi se metež

podivljalih ptica.

Ostavio mi na trijemu,

komadić sasušenog cvijeta 

i ljubičast papirić ispisan tintom.

"Pure purple water"...

je pisalo na njemu,ostatak je bio razmrljana tinta.

Poljubila sam vjetar nek odnese cjelov njemu

niz padine snova do njegovog srca.

Moj pjesnik je stranac podno usamljenog neba,

njegove oči crne kao usnula ponoć

počivaju u mojim 

sapletenim mislima.

Preminula ljubav  u sjećanje se zavukla

u  zaleđeno srce  jednoga vampira.

U mislima njegvim zapaljene slike,

razmrljanih boja,obrisa i sjena.

Lutao je svijetom tražeć svjetlo njeno,

ona umrla je davno,

rastrgana,sjetna.

U pahuljama crnim on traži njezin lik,

raspletenu crnu kosu,

u naručju svome.

Kako li je prazan i hladan svijet oko njega

kad nema više one koja bila mu je sve.

Samo  pahulje crne lepršaju tamom,

lijepe mu se za lice

i dozivlju njezin lik pred oči.

A  on sanjati ne može da ljubi je kroz snove,

jer previše boli nosi na srcu svom.

U tvome naručju svijet bio je čaroban,

u tvojim očima zrcalila je nježnost,

tvoji poljupci meki poput baršuna

lijepili su za moje lice.

Poželjela sam zauvijek sanjati

pored tvoga uzglavlja...

Poklonio si mi rijeku mirisnih ruža,

skrlet i grimiz,dogorjele svijeće,

strastvene trenutke podno zvjezdanog neba.

Hoćeš li mi i noćas pokloniti

rijeku mirisnih ruža,

dovesti  čaroliju u moj svijet?

U rukama nosim konac i iglu

da na komadu mekog satena izvezem

priču o razlomljenom svijetu,

potopljenim otocima ljudskih htijenja

da naprave Utopiju iz ove

raskrhane ljudskosti,

svaki komadić suosjećanja

ljudi potapaju u crnim močvarama

u kutevima svojih izokrenutih duša,

svaki trenutak namijenjen istinskoj slobodi

kuju lancima predarasuda i bola...

Promatram iglu...

Nisu li ljudi kao i konac?

Provlače se kroz ovaj razlomljeni svijet

pokušavajući se provući kroz sve nedaće,

patnje i gluposti..

A ipak ponekad iskliznu iz svega

i završe na dnu...

Za neke ne postoji ušica igle..

Zavijorila mećava pahulje snježne,

obasula nepreglednu pustoš

hladnih ravnica,usnulih sjena.

Tako je prokleto ledeno, hladno,

Jezero smrznutih siga

kristali se pod koracima mojim,

mjesečina klizi kao saten

u tračcima proviruje iz olujnog neba.

Zima pokušava ugasiti vatru 

u dubinama moje duše,

usisava svaki komadić

mog izdahnutog vrelog daha,

ali ništa ne može ugasiti pakao

koji živi i gori u meni.

To je pakao rasplamsane ljubavi,

strastvenih čežnji,

nezaboravljenih dodira...

U ovoj ledenoj zimi moje srce

želi zauvijek ostati 

u obručima vreline

jer ne želim da ikad išta ugasi

taj pakao ljubavi

u meni...

Otvorio si srce puno ljubavi i čežnje,

rasuo srebrnu prašinu niz uvojke

njene,duge,meke kose.

Zakrilio nježnošću svojom

njene uskovitlane snove,

obećao joj vječnost ispunjenu ljubavlju.

Ona podarila je svoj vilinski osmijeh

samo tebi i tvome srcu,

sjaj tisuće smaragdnih kristalića

blještao je iz njenih očiju samo za tebe,

svoje vilinske pjesme poklanjala je samo tebi.

Još i sad blješte kristalići u očima njenim,

njeno srce živi samo za tebe

zato ne zaboravi na vječnost,

obećanu,satkanu ljubavlju...

ako zaboraviš,

vjetar  odnijet će njezin vilinski osmijeh

i ostat će samo praznina,

san bez ljubavi pred vrata bačen.

Raspršene kapljice biserne vode

ljeskaju na tvojoj koži.

Zanesena toplinom očiju tvojih

sakrivam se u bisernim valovima

razigranog mora.

Pogledom me tražiš između sjena

između zrnaca vreloga pijeska.

Sakrivena kao biser u bisernom moru,

poigravam se mislima tvojim,

ja sam htijenje tvojih sanjarija,

ja sam biser u tvojim očima,

a sve oko nas je more,

duboko,mračno.

Umrla je svjetlost na izdisaju dana

pod uvelo lišće zavukla svoje niti.

Kao ugasla svijeća utrnuo je obzor,

zacrnila se prostranstva

nedostižna nama.

Kao ugasla svijeća i ovaj život trne

pod teretom boli,neispunjenih želja,

a tamo negdje u nekom novom svitanju

postoji nova svjetlost

koja započinje svoj ples.

Probudila se ljubav u magleno jutro,

isklesala srce iz kamena crnog,

dotakla vršcima prstiju

tvoje još zaklopljene vjeđe

i ostavila srce na noćnom ormariću.

Probudila se ljubav

došuljala se u svijet tvoj,

postala je čuvar na ulazu

tvojih vrata da zaštiti te od nepoželjih gostiju.

Probudila se ljubav

da zauvijek ogrne nas svojim velom,

u ruci mi srce isklesano iz kamena crnog,

poklonio si mi ga zajedno

sa čitavim svijetom svojim.

Ja pretvaram sve tvoje sumnje i nemire

u izblijedjele sjenke

koja sakrivaju svoja prljava lica

pred nadolazećim Suncem života....

....i zatim se topi ledena staza

nemirnih snova tvojih,

topi pod mojim uzavrelim poljupcima strasti,

nestaje svaki ledeni kristalić boli

i tvoja ledena staza postaje

lijeha snježno bijelih zvončića...

Nevidljiva,neuhvatljiva,neukrotiva

kao prozračna sjenka

klizila sam prostranstvima

ovog nepreglednog svijeta...

Nitko nije bio dosljedan mojim snovima...

...a zatim sam upoznala tebe...

Tamo negdje iza razbijenih staklenih ruža

skupljao si komadiće,

skrhane od samoće i čežnje

i ponudio mi ljubav...

čistu...nevinu..neokaljanu ljubav...

ljubav uzvišenu,

neobjašnjivu

poput etera u prostranstvima univerzuma...

Zamrznuta hladnoćom kristalnih poljubaca

netom dolepršalih pahulja snijega

polarna noć oduzimala je iz mene

dah življenja,

dah stvaranja...

Zatvorila sam oči i zamislila tebe

kao proljetnu dugu

ocrtanu sivim nebeskim svodom,

ocrtanu da oboji moje srce 

da oživi ljubav 

u ovoj polarnoj bjelini...

Zašto pališ vatru u meni koja jede moje srce,

plamičcima usisava moju ionako već

bijednu dušu..

Zašto ubijaš tu radost u meni?

Zar ne shvaćaš koliko znači tvoja

toplina u mome svijetu?

Na trenutke vidim predivnu bajku u tebi

i onda padne tvoja tamna sumnja

preko moga lica

i ubije svu želju da uopće 

nastavim da živim...

Zašto ne naučiš tu vatru zapaliti na pravi način?

Da osjećam samo vrelinu ljubavi tvoje...

To je sve što želim od tebe...

Na obalama nilskoga pijeska

lotosov cvijet stavio si pred  noge moje

oko vrata objesio ogrlicu od žada

i ja pala sam u bezdan očiju tvojih,

zaljubljenih snenih...

Obojio si pustoš pustinje

plavetnilom pogleda svog

kao žad zrcalile su iskre zarobljene 

u očima tvojim.

Zapalio si prijestolje moje

neočekivanom strašću srca svog

i ja ispisala sam na komadu 

požutjelog  papirusa

tisuće stihova namijenjenih tebi,

tisuće znakova ljubavi

izmislih da ukrasim svijet tvoj.